Znanje nije roba! NSI Zadar

Pregled studentske borbe kroz 2009. godinu. Više pogledajte ovdje.

Nakon prve etape "tajkunske" privatizacije državne imovine i društvenih dobara, koja se uglavnom ticala industrijskih proizvodnih kapaciteta, uslijedila je druga etapa privatizacije još osjetljivijih društvenih sfera, zdravstva, obrazovanja, mirovinskih fondova, to jest ključnih stupova opće socijalne sigurnosti

Protekla je gotovo dva tjedna hrvatskom javnošću i medijima opravdano dominirala tema prosvjedne akcije studenata, prvenstveno zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a potom i ostalih, okupljenih pod imenom "Nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje". Inicijativa je prije svega potaknuta općim studentskim nezadovoljstvom, a bazirana na konkretnu zahtjevu za ukidanjem naplaćivanja visokoškolskog obrazovanja na svim razinama, preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj. Akcija, kako su je sami protagonisti nazvali, kontrole Filozofskog fakulteta od strane studenata, konkretno je zasnovana na modelu blokade formalnog odvijanja nastavnog procesa na fakultetima te istovremenim organiziranjem alternativnih edukativnih metoda rada na fakultetima, u vidu održavanja brojnih tribina, javnih predavanja i debata, projekcija filmova...

Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta na početku blokade dobili su potporu nekolicine odsjeka te niza profesora i profesorica u njihovu osobnom imenu, da bi nakon izvanredne sjednice Vijeća fakulteta ta podrška postala i formalna, povezavši tako načela i ciljeve inicijative, s kojima se vodstvo fakulteta od početka složilo, i metode provedbe akcije, prema kojima su u dekanatu isprva imali rezerve, ali su ih nakon spomenute sjednice podržali. I potom je uslijedio prosvjedni val, zagrebačkim studentima s Filozofskog prvo su se priključile njihove zadarske kolege, potom riječki Filozofski fakultet, pa zagrebački Fakultet političkih znanosti, Osijek, Split...

Mjesto društvenog angažmana

Za početak je potrebno raščistiti s jednom od dilema koja se neprestano provlači tijekom cijele javne rasprave o studentskoj inicijativi. Radi se o pitanju je li i kako moguće, to jest ostvarivo, besplatno obrazovanje za sve one koji zadovoljavaju kriterije upisa, od osnovne škole do doktorata. Odgovor je poznat, jasan i nedvosmislen, no čini se da ga je potrebno neprestano ponavljati. Besplatno školovanje nikada nije i ne može biti besplatno, ono je uvijek već plaćeno, novcem poreznih obveznika prikupljenim u državnoj blagajni. Iz tih razloga pitanje besplatnog školovanja nije financijsko, nego političko pitanje koje se tiče državne monetarne politike redistribucije novca. Potkrepa toj tezi jesu i brojke koje je prate; tristotinjak milijuna kuna godišnje iznos je kojim se najčešće licitira u pitanju financijskih sredstava koja bi bila dostatna za realizaciju plana besplatnog obrazovanja za sve u Hrvatskoj, što se ne čini ogromnom svotom imajući u vidu visinu godišnjeg državnog budžeta od oko 120 milijardi kuna.Pitanje besplatnog školovanja nije financijsko, nego političko pitanje koje se tiče državne monetarne politike redistribucije novca
Već su prva dva dana blokade jasno otklonila svaku bojazan o eventualnoj eskalaciji nasilja na fakultetima te pokazala izuzetnu organizacijsku sposobnost studenata, plenarni princip izglasavanja odluka u maniri neposredne, izravne demokracije kao i vještinu transformacije fakulteta u javni prostor, to jest ono što bi on, prema svojoj tradiciji i habitusu, između ostalog trebao i biti: mjesto stvaranja klime za društveni angažman; prostor kolektivne, na principima horizontalno-uzajamne redistribucije informacija i znanja, zasnovane edukacije; mjesto za promišljanje uvjeta socijalnog i političkog djelovanja, kao i za realizaciju potencijala kritičkog mišljenja. U vrijeme pisanja ovoga teksta (25. travnja), a za razliku od trenutka u kojem čitate ove retke, još je nepoznat daljnji tijek odvijanja prosvjeda te njegovi krajnji dometi i učinci. Iz tih će se razloga ovaj tekst primarno posvetiti definiranju nekih osnovnih obilježja prosvjeda te pokušaju šire kontekstualizacije, barem u natuknicama, uzroka i okolnosti koje su dovele do spomenute studentske inicijative.

Već jednom osvojeno socijalno pravo

Krajem studenog prošle godine na zagrebačkom je Filozofskom fakultetu održana tribina Besplatno školstvo – mit ili realnost, koja je u bitnoj mjeri odredila neke smjernice koje će se kasnije pokazati kao ključne u artikulaciji aktualne studentske inicijative. Naime, tijek rasprave na spomenutoj tribini gotovo je u potpunosti odredila teza jednog od sudionika: besplatno je školovanje privilegij, a ne pravo. Izrečeno je, razumljivo, naišlo na negodovanje i revolt studenata, koji su sve svoje daljnje aktivnosti na tom polju markirali sloganom: besplatno školstvo – pravo, a ne privilegij.

Da bi se utemeljila teza o besplatnom obrazovanju kao pravu svih, a ne tek privilegiju nekih, potrebno se osvrnuti barem korak dalje, u povijesnoj perspektivi gledano, od UN-ove Povelje o ljudskim pravima iz 1948, koja ta prava nedvosmisleno definira, kao i od modelâ tzv. "socijalne države", koji u rasponu od tridesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća određuju paletu općih socijalnih prava stanovništva. Naime, ta povijesna geneza seže još u 19. stoljeće i dio je šireg konteksta socijalnih borbi u sferi rada, zdravstva, obrazovanja, čovjeka dostojnog stanovanja, mirovina itd. Putem teško izvojevanih pobjeda u tim socijalnim bitkama ono što su do tada doista bile privilegije, ali nedostižne privilegije besramno bogate manjine, vremenom su postala ostvariva prava i za šire slojeve stanovništva.

Ono što tadašnju situaciju povezuje s današnjom jest činjenica da su socijalne borbe, kako tog tako i našeg vremena, neodvojive od gospodarsko-političkih konteksta. Tadašnji političko-ekonomski kontekst običavamo imenovati industrijskom revolucijom i stadijem akumulacijskog kapitalizma, dok je današnji definiran označiteljima poput neoliberalizma ili globalizacijskog kapitalizma. Čini se da se ponovno, i uvijek iznova, potrebno boriti za vrijednosti koje su vremenom postale povijesne i civilizacijske stečevine, a danas se, s pomoću agresivne neoliberalne politike, to jest ideologijom tržišnog korporativnog fundamentalizma, ponovno nastoje urušiti. Štoviše, popustiti i prepustiti se gubitku tih teško stečenih prava predstavljalo bi povijesno-civilizacijsku regresiju.

Povijesno-civilizacijska regresija

Povijest procesa ostvarivanja socijalnih prava jest i povijest uporne, direktne akcije kao i prepoznavanja te instrumentalizacije tih istih prava. Tako su neke forme direktnih socijalnih akcija vremenom inkorporirane kao zakonska sastavnica instrumentalnih oblika građanskog neposluha, poput prava na štrajk ili javnih prosvjeda, marševa, potrošačkih bojkota, štrajkova glađu.... Čini se da se ponovno potrebno boriti za vrijednosti koje su vremenom postale povijesne i civilizacijske stečevine, a danas se, s pomoću agresivne neoliberalne politike, to jest ideologijom tržišnog korporativnog fundamentalizma, ponovno nastoje urušitiMeđutim relevantno je pitanje što i koliko je danas, u vremenu globalizacijskog kapitalizma, moguće učiniti putem takva tipa mahom sindikalno organizirana prosvjeda. Naime, takav tip akcija najčešće ne artikulira probleme i prava sve većeg, narastajućeg dijela stanovništva, primjerice nezaposlene, honorarne i prekarne radnike, studente, migrante i azilante, tzv. "ljude bez papira", itd. Potrebna je globalna akcija temeljena na osjećajima objektivno postojeće opće ugroženosti i transnacionacionalnih spona. U tom je smislu inicijativa studenata spomenutih hrvatskih fakulteta u potpunosti primjerena duhu svoga vremena, dio je šireg sklopa tzv. Međunarodnog tjedna akcije protiv komercijalizacije obrazovanja, a neposredno korelira s brojnim aktualnim protestnim događanjima na sveučilištima širom planeta, među kojima su medijski najeksponiranije Grčka i Francuska.

To nas dovodi na korak bliže ključnom aspektu u cijeloj priči – postupnu ali sigurnu procesu komercijalizacije školstva, što je simptom šireg konteksta neoliberalizacije obrazovanja i društva općenito. Opće mjesto u povijesti kapitalizma jest činjenica da je kapital po svojoj naravi dinamična kategorija, koja ne pušta po strani nijedan segment društva i života. Kako se u kontekst privatizacije obrazovnih praksi i korporativizacije sveučilišta upisuju primjeri tzv. "tranzicijskih" država? U grubim crtama dalo bi se ustvrditi da je u Hrvatskoj nakon prve etape "tajkunske" privatizacije državne imovine i društvenih dobara, koja se uglavnom ticala industrijskih proizvodnih kapaciteta (a simbolički je ovjekovječena u znamenitoj izjavi izrečenoj za saborskom govornicom: "tko je jagmio, jagmio je"), potom uslijedila druga etapa privatizacije i korporativizacije još osjetljivijih društvenih sfera, zdravstva, obrazovanja, mirovinskih fondova, to jest ključnih stupova opće socijalne sigurnosti.

Država za ugodu kapitalu

Pitanje besplatnog školovanja i školarina dio je tog konteksta. Kakva je pozicija države, u općenitom smislu te riječi, pritom? Potpuno je legitimno uputiti zahtjeve, kritike, apele... odgovarajućim državnim resorima i ministarstvima, druga se instanca za delegiranje tih zahtjeva jednostavno ne nazire. Na kraju krajeva, potrebno je odgovornima ispostaviti račun za tako ambiciozan ideološki projekt satkan u sintagmi "društvo znanja". Pitanje imanja ili nemanja novca za besplatno školovanje svih onih koji se žele školovati i koji zadovoljavaju uvjete za to trebalo bi biti u esenciji svake priče o društvu znanja, naravno, kada bi taj projekt bio nešto više od puke političko-gospodarske floskule, što je već tema za posebnu raspravu.

No treba imati na umu i da je država za neoliberalnu ideologiju samo jedna od prepreka koju treba savladati na putu pokušaja ostvarivanja mračnog scenarija: potpuna pretvaranja društva u tržište (uostalom, kako je to jednom prigodom rekla jedna od najvećih političkih zagovornica neoliberalizma Margaret Thatcher, "ne postoji nešto takvo kao što je društvo, postoje samo pojedinačni muškarci i žene"). U postojećoj, prijelaznoj fazi do potencijalne realizacije takve tržišno-kapitalističke fundamentalističke tendencije država u sve većoj mjeri egzistira kao puki legislativni agens, administrativno-birokratski mehanizam ograničene moći koji piše i sprovodi kapitalu ugodne zakone. Naravno, ta činjenica ne može i ne smije amnestirati državu od njene odgovornosti. Čini se kako je, kao i u primjeru spomenutih socijalnih borbi, i državu potrebno stalno i iznova podsjećati na primarne razloge njezina postojanja: ostvarivanje uvjeta za što ugodnije i za čovjeka dostojanstvenije življenje.

Zapostavljena načela solidarnosti i kooperativnosti

Onog trenutka kada država definitivno napusti to poslanstvo, a govorimo o nekoj formi tzv. wellfare statea, ona u bitnoj mjeri delegitimira samu sebe. Uostalom, potpuno napuštanje tračnica socijalne države na ovim prostorima dodatno je problematično i zbog prošlosti istih tih prostora, one dimenzije pozitivnog povijesnog nasljeđa koje se olako i nepromišljeno odbacuje. Uostalom, aktualna je studentska inicijativa upravo afirmirala i neke od sve zapostavljenijih socijalnih vrijednosti, poput načela solidarnosti i kooperativnosti. Stječe se dojam da je državu potrebno neprestano podsjećati da bi trasiranje puta za konačnu realizaciju tržišno-profitnih interesa, a na račun zanemarivanja socijalnih prava u koja mora suditi i pravo na besplatno obrazovanje svih, neposredno ugrozilo i nju samu. Dakle, kritika postojećeg stanja dijelom zahvaća državu s njenim organima, ali seže i puno dalje, do sfera neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, a obrana prava na besplatno obrazovanje jest jedan od bastiona svih onih društvenih vrijednosti koje sežu s onu stranu kataklizmičkog horizonta korporativizacije sveučilišta i društva.

Izvor: slobfil

Studenti i studentice plenuma FFZG-a već duže vrijeme rade na povezivanju studentske borbe sa borbom radnika. Ovakav pristup društvenom aktivizmu stavlja zajednički nazivnik različitim društvenim razinama koje, iako imaju različite konkretne ciljeve, u suštini su isti jer se opiru komercijalizaciji, privatizaciji, izrabljivanju. Ukratko, opiru se neoliberalnom stroju koji stvara sve veće razlike između ljudi, bilo na radnom mjestu ili u obrazovnoj instituciji.

U duhu navedenog, prenosimo Radnički "FAQ". S obzirom da je tekst dosta dugačak možete ga pročitati na ovoj stranici.

Najnoviji broj Skripte kolega i kolegica sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu može se preuzeti ovdje.

Ostvarenje ideala "znanje-imanje": Znanje prestaje biti vrijednost stjecana radi općedruštvenog i kulturnog napretka i postaje instrumentom uslužnih djelatnosti. Nužna posljedica takvog smjera donošenja politikâ je i selekcija vrstâ znanja koja se želi posjedovati. Potrebe tržišta ne preklapaju se s civilizacijsko kulturnim potrebama društva.

Usprkos brojnim tekstovima o reformi visokog školstva u Hrvatskoj rijetko koji bolonjskoj reformi pristupa iz šire socijalne perspektive, odnosno iz perspektive pojedinaca kojima pristup visokom obrazovanju nije jednostavan. Najčešće su to pojedinci koji ne dolaze iz velikih gradova, pojedinci iz brojnijih obitelji, ili pojedinci s prosječnim i/ili ispodprosječnim obiteljskim primanjima. Bolonjska reforma nije ni zamišljena kao socijalno osjetljiv projekt. Ona je prvenstveno stvorena i provodi se radi unifikacije europskog tržišta rada što znači jedinstven obrazovni sustav na europskoj razini, jedinstvene svjedodžbe i diplome pa tek onda jedinstveno tržište rada. Pri ujednačavanju svega nabrojenoga polazišna perspektiva je poboljšavanje sustava visokog obrazovanja kako bi funkcionirao što skladnije s tržištem rada. Jedan od osnovnih nusprodukata reforme su prvostupnici.

Prvostupnikom se postaje nakon završenog prvog visokoobraozvnog ciklusa koji traje 6 ili 8 semsetara. Upravo u ovom dijelu skrivena je instrumentalizacija europske reforme visokog obrazanja za svrhu komercijalizacije odnosno podređivanja znanja i obrazovanja tržištu rada. Ciklički sustav obrazovanja primjenjuje se od potpisivanja Sorbonske deklaracije 1998. godine. Prema njemu postoje tri visokoobrazovna stupnja: preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji. Obrazovanje stečeno na pojedinom stupnju izražava se u svjedodžbama, diplomama i doktoratima. Svaka od tih isprava treba eksplicitno sadržavati stečene kompetencije, kvalifikacije, vještine i znanja; brzinu usvajanja istih i postotak usvojenosti (ocjene). Zanimljivo je pritom da prvi odnosno prvostupnički ciklus završava samo stjecanjem kompetencijâ i vještinâ te je usmjeren na primjenu. Služi kao temelj za stjecanje diplome. Kompetencije su skup znanja, vještina i kompetencija u užem smislu, a vještine skup primjene znanja i upotrebe propisanih načina rada u izvršenju zadaća i rješavanju problema. Kvalifikacija je formalni naziv za skup kompetencija određenih razina koja se dokazuje javnom ispravom koju izdaje nadležna ustanova.

Sve ovo znači brisanje razlika između srednje, više i visoke stručne spreme. Uloga bolonjskog procesa u komercijalizaciji obrazovanja eksplicira nam se na europskoj razini. Ciklički sustav primjenjuje se u različitim europskim zemljama, a od 2005. i u Hrvatskoj, producirajući pritom potpuno sivu kategoriju visokoobrazovne i teško zapošljive radne snage, prvostupnika. S obzirom na definiciju prvostupništva kao prakse i primjene vještina određene s obzirom na razinu visokog obrazovanja, moglo bi se reći da je u Hrvatskoj to ono što je nekad bila viša stručna sprema koju se stjecalo po uspješnom izlasku s veleučilišta, no prvostupnici mogu biti i sveučilišni, pri čemu njihove kvalifikacije ostaju nedefinirane, a prvostupnici prepušteni vlastitom snalaženju i kretivnosti pri zapošljavanju. U tako brisanom prostoru izgledno je zapošljavanje prvostupnika na radna mjesta koja zahtijevaju visoku stručnu spremu s osnovicom plaće srednje stručne spreme.

Više nema podjele na srednju, višu i visoku stručnu spremu već se razina obrazovnih stupnjeva numerira brojkama 5,6,7,8. Pitanje koeficijenta prema kojima će pojedini stupanj biti plaćen problem je o kojem se još ne priča. Pretpostavka je da će biti potrebno mijenjati i zakone o radu, ukoliko se ne misli poslodavcima ostaviti na slobodnu volju plaćanje obavljenih poslova.

Da je prvostupništvo kontroverzna kategorija pokazuje i činjenica da je dosada jedino Irska donijela Nacionalni kvalifikacijski okvir kao i to da se usprkos tome nijedna zemlja nije osjetila pozvanom odgoditi uvođenje cikličkog visokoobrazovnog sustava do regulacije kvalifikacija.

Europski kvalifikacijski okvir trebao bi regulirati ponudu radnih mjesta s obzirom na stečenu obrazovnu kvalifikaciju. Hrvatski nacionalni kvalifikacijski okvir koji bi trebao biti dodirna kategorija, filter, koji omogućava prijelaz iz visokog obrazovanja k zapošljavanju usklađujući kvalifikacije stečene diplomama i tržište rada, odnosno čini kvalifikacije i kompetencije (diplome) prepoznatljive tržištu rada. Kako je zadani cilj stvaranje jedinstvenog europskog tržišta rada, stupanj obrazovanja postignut nakon svakog obrazovnog ciklusa treba odgovarati europskom tržištu rada odgovarajućom razinom kvalifikacije. Nacionalni kvalifikacijski okvir je određen europskim kvalifikacijskim okvirom čije donošenje također još uvijek nije gotov proces. Rok za oba je 2010. godina.

Bolonjska reforma je dio globalnog degradiranja procesa stjecanja znanja u visokoobrazovnom sustavu jer zadire u proces stjecanja znanja na način da čini znanje bitnim onoliko koliko je to tržišno isplativo. Znanje prestaje biti vrijednost stjecana radi općedruštvenog i kulturnog napretka i postaje instrumentom uslužnih djelatnosti. Nužna posljedica takvog smjera donošenja politikâ je i selekcija vrstâ znanja koja se želi posjedovati. Potrebe tržišta ne preklapaju se s civilizacijsko kulturnim potrebama društva. U tržišno isplative struke se više ulaže, humanistika na primjer nije jedna od takvih grana, stoga se proces komercijalizacije visokog obrazovanja na svjetskoj razini može iščitavati i u brojevima ukinutih i smanjenih humanističkih odsjekâ odnosno strukâ na pojedinim sveučilištima.

Isti negativni trendovi na razini donošenja politikâ u visokom obrazovanju događaju se u Hrvatskoj, Europi i svijetu, stoga se ne može reći da je problem komercijalizacije visokog obrazovanja sadržan u provedbi bolonjske reforme. Univerzalan je pomak fokusa od procesa stjecanja znanja, na rezultat obrazovanja. Pri tome prenošenje i stjecanje znanja više nisu prioriteti, znanje više nije centralni pojam prema kojemu se sustav oblikuje, već prioritetima postaju brzina stjecanja kompetencijâ i njihova iskoristivost na tržištu. Kompetencije, vještine, kvalifikacije i znanje su operativni pojmovi oko kojih se grade tekstovi deklaracijâ koje potpisuju ministri zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije. Na temelju tih deklaracijâ donose se zakonski i podzakonski akti čija primjena i provedba osigurava provedbu načela usuglašenih na europskoj razini. U praksi to zapravo znači opširno, no često i sakato prepisivanje i primjenjivanje zakona koje zatim treba godinama mijenjati i usklađivati sa specifičnim potrebama zemlje.

Među svim ostalim što komercijalizacija visokog obrazovanja znači za pojedine skupine već uključene u sustav visokog obrazovanja, ona za društvo znači nejednak pristup obrazovanju s obzirom na ekonomsku moć. U zadnjih pola stoljeća opći je svjetski trend povećanje broja studenata, no to u većini slučajeva ne znači izjednačavanje startnih pozicija, već još veću razliku po izlasku iz sustava. U većini zemalja situacija je takva da studenti slabije ekonomske moći s fakulteta izlaze s minusima i kreditima koje tek trebaju početi otplaćivati.

U refromama visokog obrazovanja socijalna dimenzija sve je nevidljivija, a socijalni principi postaju anakronizmi nekih ugaslih vremena.

Izvor: H-alter.

Studenti grada Rijeke pozivaju svoje kolege na sudjelovanje u mirnom studentskom prosvjedu u četvrtak 17.12.2009. s početkom u 11 sati na Jadranskom trgu pred Erste bankom (početak Korza iz smjera autobusnog kolodvora). Povorka će nositi transparente s ispisanim imenima svih gradova u kojima traju studentski prosvjedi čime se ukazuje na brojnost i ujedinjenost pobunjenih studenata diljem svijeta. Prosvjed će završiti vješanjem studentskih novogodišnjih želja na božićno drvce pred satom na Korzu.

Prosvjed je organizirala Internacionalna udruga studenata na globalnoj razini kako bi još jednom ukazala na ignoriranje studentskih zahtjeva za ukidanjem Bolonjskog sustava i naplaćivanja školarina u visokoškolskom obrazovanju.

Prosvjedi u Evropi će se istovremeno odvijati na trgovima i ulicama većih gradova. Naime, studenti već mjesecima inzistiraju na pravu na nekomercijalizirani obrazovni sustav.

Ovim prosvjedom će se hrvatski studenti po prvi put ujedniti s ostatkom studentske populacije diljem svijeta.

Odazovimo se u što većem broju kako bismo pokazali da naša borba nije stala, već je zauzela svjetske razmjere!

Izvor: http://blog.autonomnistudenti.com/?p=3009

I danas, tri godine nakon objavljivanja, studija Danijele Dolenec (zajedno s Iris Marušić i Sašom Puzićem) je jedina relevantna studija o odnosu školarina u sustavu visokog obrazovanja i uspješnosti studenata. Autori ove studije, međuostalim tvrde: "Čini se, dakle, da su se uzroci nedovoljno efikasnog studiranja skloni pripisivati samim studentima i njihovu odnosu prema studiranju, a manje samom sustavu i mogućim uzrocima njegove neučinkovitosti". Na koji način ukidanje školarina može utjecati na sustav i njegovu rastuću komercijalizaciju (te ga u konačnici mijenjati) u tekstu Danijele Dolenec.

Proljetni, kao i sada ponovljeni studentski prosvjedi i blokade sveučilišta po mom mišljenju predstavljaju reakciju na višegodišnje zanemarivanje sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koje se kataliziralo upravo na pitanju školarina.

U visokom obrazovanju u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti studija, o sprečavanju korupcije i neetičkog ponašanja, niti o socijalnoj dimenziji, a te probleme dodatno usložnjava postojanje nepravednog i nereguliranog sustava školarina. Budući da ne postoji sustavna razvojna politika visokog obrazovanja, sustav karakterizira niska prolaznost i mali udio studenata koji završavaju studij, predugo prosječno vrijeme studiranja, gotovo nepostojeća mobilnost, visok stupanj društvene reprodukcije kao signal da sustav javnog obrazovanja ne zadovoljava kriterije društvene pravednosti, korupcijske istrage te međunarodno neprepoznatljiva sveučilišta.

Ukidanje školarina je važno kako bi se prekinulo s komercijalizacijom javnog sustava obrazovanja koja stvara niz negativnih poticaja sudionicima u sustavu. Iz pozicije države, uvođenjem i širenjem naplate školarina počeo se napuštati koncept zajedničke odgovornosti za sustav obrazovanja koji se financira sredstvima poreznih obveznika, odnosno zajedničke brige za njegovu kvalitetu i ishode. To se dogodilo bez da je u sveučilišnoj zajednici i/ili vladi promišljeno što se time želi postići (osim krpanja sveučilišnih proračuna). Iz pozicije sveučilišta, školarine vode u sukob interesa prekomjernog povećanja upisnih kvota kako bi se namakla dodatna sredstva, pri čemu se žrtvuje kvaliteta nastave, kao i vrijeme koje bi sveučilišni nastavnici trebali odvajati za znanstveni rad. Osim toga, naplaćivanje školarina stvara poticaj za zadržavanje studenata u sustavu i kada ne zadovoljavaju akademske uvjete, budući da sveučilištu to donosi prihode.

Iz perspektive studenata, plaćanje studija na sveučilištima koja su financirana iz državnog proračuna stvara neopravdane nejednakosti. Studentski status morao bi biti jedinstven, kao što i jest u zapadnoeuropskim zemljama: onaj tko zadovolji uvjete za upis (a zatim i za prolazak ispita i upis viših godina studija) je meritokratskim procesom, temeljenim na trudu i znanju, zaslužio pravo na visoko obrazovanje. Dijeliti nakon toga studente koji su na taj način stekli studentska prava na platiše i neplatiše, linearne ili bilo kakve druge, sasvim je arbitrarno, odnosno zanemaruje postojeća pravila upisa, polaganja ispita, skupljanja ECTS bodova i ostala pravila studiranja koja su (valjda?!) temeljena na akademskim kriterijima. Ne manje važno, ukidanje školarina je bitno kako bi se uklonila jedna od financijskih prepreka studiranju pojedincima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa.

Zahtjev za ukidanjem školarina je u (na početku opisanim) uvjetima nekvalitetnog sustava visokog obrazovanja opravdan, ali predstavlja samo dio rješenja. U sustavu koji ne uzima u obzir imovinski status i/ili druge otegotne okolnosti kod studenata i njihovih obitelji, rezultat može biti da oni koji ne mogu podnijeti troškove studiranja i dalje ostanu isključeni iz visokog obrazovanja. Nadalje, ukidanje školarina ne rješava probleme niske stope prolaznosti, dugog prosječnog vremena studiranja, prevelikog broja studenata na postojeće kapacitete sveučilišta i druge probleme koji se odnose na kvalitetu studija. Rješenja za te probleme mogu se pronaći tek sustavnim oblikovanjem javnih politika u visokom obrazovanju, temeljenim na podacima i pokazateljima (eng. evidence-based policy making) i jasno formuliranim željenim ishodima. Nadalje, važan preduvjet za razvojnu politiku u visokom obrazovanju su povećana javna ulaganja.

Zašto bismo trebali povećati javna ulaganja i sustavno oblikovati javne politike u visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Ovdje možemo ponuditi dvije linije argumentacije: principe solidarnosti i društvene pravednosti s jedne, te principe gospodarskog razvoja i međunarodne konkurentnosti s druge. Argumentacija o solidarnosti veže se uz socijaldemokratske vrijednosti, dok se argumentacija o primatu ekonomskog razvoja veže uz vrijednosti ekonomskog liberalizma, u kojem socijalni ciljevi igraju tek sekundarnu ulogu, odnosno uvažavaju se u mjeri u kojoj pridonose povećanju ukupne gospodarske produktivnosti. No, iako se temelje na vrijednosno drugačijim postavkama, obje argumentacije vode ka istom rješenju.

Ukoliko želimo stvarati društvo koje će biti socijalno uključivo, koje će kroz sustav obrazovanja promicati društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo, sustav visokog obrazovanja ne možemo prepustiti tržišnim mehanizmima, već se o njemu trebamo brinuti kao javnom, zajedničkom dobru. To znači da se pristup institucijama visokog obrazovanja koje su javno financirane treba omogućiti svima koji zadovoljavaju akademske kriterije. Paralelno s tim, da bi se pojedinci iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili drugih rizičnih grupa uključivali u sustav visokog obrazovanja potrebno je sustav visokog obrazovanja urediti prema principima socijalne osjetljivosti.

Preduvjet za to je integrirana obrazovna politika koja sustav visokog obrazovanja povezuje sa ranijim obrazovnim ciklusima budući da osobe iz obitelji s nižim socioekonomskim statusom često do visokog obrazovanja uopće niti ne dođu budući da češće upisuju trogodišnje strukovne škole. Za pojedince iz podzastupljenih skupina koji uspiju ući u sustav visokog obrazovanja, potrebno je osigurati programe stipendiranja, potpore za životne troškove i druge oblike institucijske pomoći.

Ukoliko smo motivirani ciljem gospodarskog razvoja i postizanjem međunarodne konkurentnosti, modeli razvoja europskih i drugih razvijenih zemalja jasno ukazuju kako je te ciljeve nemoguće postići bez razvijenog sustava visokog obrazovanja i znanosti. U Lisabonskom procesu Europske unije, koji predstavlja strategiju za modernizaciju europskih ekonomija, obrazovanje igra središnju ulogu. Iako je Hrvatskoj deklarirani cilj što prije doseći razvijene zemlje, prema glavnim pokazateljima hrvatski je sustav visokog obrazovanja pod-financiran: dok je prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u BDP-u u OECD zemljama 1,3%, u Hrvatskoj iznosi 0,8% Nadalje, prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u odnosu na ukupna proračunska sredstva u zemljama OECD-a iznosi 3,1%, dok je u Hrvatskoj 2,2%. Na kraju, ukoliko se ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje podijele sa brojem studenata u Hrvatskoj, javno financiranje po studentu iznosi 20,100 Kn, odnosno otprilike $4060, u odnosu na OECD prosjek od $8400. Prema tome, čak i iz usko ekonomske logike catch-up procesa, odnosno razvojne politike usmjerene k nadoknađivanju razlike u razvijenosti u odnosu na zapadne zemlje, mudro je ulagati u visoko obrazovanje koje nosi potencijal transformacije društva u ono temeljeno na znanju i tehnologiji.

Na kraju, obje linije argumentacije o potrebi većih javnih ulaganja i sustavnog razvoja visokog obrazovanja počivaju na pretpostavci da se svi zajedno, a akademska zajednica prvenstveno, pozabavimo kvalitetom studija u Hrvatskoj.

Nekvalitetni studiji ne nose niti gospodarsko razvojni niti društveno-emancipatorski potencijal, bez obzira plaćali ih svi porezni obveznici ili samo studenti i njihovi roditelji.

Danijela Dolenec

Izvor: http://www.slobodnifilozofski.com/2009/12/danijela-dolenec-ukidanje-skolarina-je.html

Sa internet stranice kolega sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu prenosimo nove brojeve Skripti. Uživajte u čitanju.

Skripta 59
Skripta 60

Odlukom plenuma održanog 09. prosinca 2009. Nezavisna studentska inicijativa Zadar odbija priloženi "Prijedlog načela za studiranje bez školarina" Povjerenstva za promjene zakonske regulative o visokom obrazovanju.

Prijedlogom se odluka o uvjetu za neplaćanje školarine veže uz pojedinačnu odluku svakog visokog učilišta. Time se jasno omogućuju naplaćivanje školarina, čak i studentima koji upisuju godinu za godinom. Tome u prilog ide i uzimanje broja ECTS bodova za kriterij plaćanja/neplaćanja školarina.

Riječ je dakle samo o modelu plaćanja, što je u suprotnosti sa zahtjevom NSI u kojem jasno stoji nužnost zakonskog reguliranja javno financiranog visokog obrazovanja, na državnoj razini, za sve redovne studente.

Novi list je objavio anonimni intervju s nekoliko studenata koji su dio studentskog pokreta borbe za besplatno obrazovanje

Prije nekoliko dana prekinuta je i druga runda blokada fakulteta, a jesenskom akcijom studenti su pokazali da njihova borba za javno financirano obrazovanje nije jednokratna zabava. Ključnu ulogu u studentskom pokretu od početka je imao zagrebački Filozofski fakultet i njegov plenum, na kojem se okupi i po osamsto ljudi. U ovom intervjuu nekoliko studenata iznijelo je jasne zajedničke stavove plenuma o najvažnijim pitanjima studentskih ciljeva i metoda: čemu anonimnost, što je bilo s prosvjedom ispred zgrade resornog Ministarstva, zašto blokada i plenumski tip odlučivanja te ono najvažnije - zbog čega prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) omogućava lijenost bogatih, kako će tim planom nastradati najsiromašniji studenti te zašto je »vječno studiranje« neistina.

Nije uobičajeno da imamo anonimne sugovornike. Možete li pojasniti zbog čega inzistirate na takvom pristupu?

Ako među studentima nema istaknutih lica, lakše će se priključiti i ljudi koji se do sada nisu angažirali, više će osjećati da je to i njihova borba. Smatramo da je anonimnost i taktički pametna - lakše je vršiti pritisak na istaknute pojedince ili pokušavati sa sitnim podmićivanjima kao što je nuđenje mjesta na fakultetu. Najbitnije je što takvom praksom pozornost javnosti ostaje usmjerena na cilj, a ne na osobe. Ovdje nema vođa, svi sudjeluju i preko plenuma nitko neće izgraditi karijeru.

Vaši kolege s Fakulteta političkih znanosti nastupili su u emisiji »Otvoreno«, no u isto vrijeme inzistirali su da budu anonimni. Mnoge je, blago rečeno, iznenadila ta praksa. Kako to komentirate?

Podržavamo svoje kolege, ali mi imamo drugačiju medijsku strategiju i za sada ne bismo otišli u takvu emisiju. Svaki plenum autonomno odlučuje o svojim akcijama.
Njihov prosvjed tijekom kojeg su blokirali zgradu MZOŠ-a izazvao je kontroverze, djelatnici su se žalili da su studenti bili agresivni te da im nisu dopuštali odlazak kući.

Podržavate li njihovu akciju?

Naš plenum nije zauzimao stav o njihovoj akciji, niti možemo komentirati akcije drugih plenuma. No, među studentima koji su prosvjedovali ispred MZOŠ-a bilo je i studenata s našeg plenuma. Smatramo da je čitava akcija u medijima prikazana tendenciozno i kompromitirajuće jer je na terenu bilo drugačije. Pokazani su samo ekscesi, a bilo je i djelatnika Ministarstva koji su iskazivali simpatije za studente. Osim toga, na snimkama koje mi imamo vidi se kako djelatnici prema kojima smo navodno bili agresivni psuju i pljuju na studente. Izlazak iz zgrade bio je otežan, ali nikom nije onemogućen. No, »sit-in« je uobičajeni oblik građanskog neposluha čija bit i jest otežavanje prolaza, a studenti su pokazali da su mnogo miroljubiviji od određenih skupina u društvu.

Bez obzira što je akciju organizirao jedan plenum, jedan eksces kompromitira čitav pokret. Nedostaje li među studentima koordinacije?

Koordiniramo se na razini dobrovoljnosti. Ciljevi su zajednički, ali ponekad se ne slažemo u pojedinim provedbenim elementima.

Zašto se ne slažete s prijedlogom MZOŠ-a, po kojem bi besplatno studirali svi koji redovno ispunjavaju obveze, dok bi oni koji zaostaju u studiju plaćali dio troškova? Kako pravdate zahtjev da studiranje treba biti besplatno za sve, bez obzira na uspjeh i redovnost?

S bolonjskom reformom uveden je mehanizam po kojem studenti koji ne skupe 18 ECTS bodova u godinu dana - ili 35 u dvije - gube pravo na studij. Mi ne dovodimo tu odredbu u pitanje, potpuna je neistina da se zalažemo za vječno studiranje. Sadašnjim prijedlogom ministar Fuchs nudi to da se uz te restrikcije uvede i novčano kažnjavanje. Time se samo termin »školarina« zamjenjuje s terminom »zakasnina«. Nejasno je, ako ministar već dijeli studente na uspješne i neuspješne, zašto bi zadržavali neuspješne samo zato što imaju novca da to plate. Odnosno - zašto bogati imaju pravo biti neuspješni? Bitno je istaknuti da te školarine ili zakasnine pokrivaju samo dio troškova studija, dok ostatak financira država. Dakle, Fuchsovim modelom država bi financirala vječno studiranje bogatim i lijenim studentima. Osim toga, jedino relevantno istraživanje o ovom problemu provela je Danijela Dolenec i ono je pokazalo da studenti koji ne plaćaju studij ne studiraju dulje od onih koji plaćaju školarine. No, dulje studiraju oni studenti koji moraju raditi uz studij, recimo zato jer si ne mogu priuštiti troškove života u mjestu studiranja. Ukoliko ih se dodatno financijski penalizira, upravo će ti studenti gubiti pravo na studij jer neće moći platiti zakasnine, dok će oni kojima roditelji imaju novca moći plaćati svoje neispunjene obveze i vječno studirati. Dakle, kažnjava se rad, a nerad se nagrađuje. Također, jasno je da su talenti jednako raspoređeni i među bogatima i među siromašnima. Studiranje za sve u interesu je društva i države, jer oni koji imaju novca nisu time nužno i najsposobniji. Fuchsov model podložan je i manipulacijama - na primjer, moguće je dizati cijenu ECTS boda tako da je moguće da će plaćati više studenata nego sada i da će iznos školarina biti veći. Tu mogućnost priznao je i predsjednik spomenute komisije, profesor Žarko Puhovski.

Zašto se ne borite na druge načine, nego baš blokadom? Što su postigle dosadašnje dvije blokade?

Prošle godine organizirana su dva velika prosvjeda koji nisu dali rezultate, kao ni pokušaji pritiska preko službenih kanala te su preostale samo radikalnije metode. Prije prve blokade plan MZOŠ-a bio je uvođenje plaćanja na svim razinama i samo je studentska borba to zaustavila. Sada se nude ipak drugačiji modeli. Osim toga, jesenskom blokadom »prisilno« je na javnu raspravu stavljen prijedlog Zakona o sveučilištima s kojim akademska zajednica nije bila upoznata, dok studenti nisu dali nacrt na uvid. Došlo je i do reakcija - Senat sveučilišta u Puli odbacio je taj prijedlog te podržao naše stavove.

Plenum je najdemokratskiji referendum

Što kažete na tvrdnje da su vaše metode nasilne te da manjina terorizira »tihu većinu«? Zašto ne pristajete da se umjesto plenumskog izglasavanja blokade provede referendum na kojem bi se svi izjasnili?

Oni koji zazivaju referendum ne razumiju da plenum jest referendum, i to mnogo demokratičniji od bilo kakvog kojeg bi eventalno mogla provesti fakultetska uprava. Naime, nisu svi informirani, niti su čuli argumente za blokadu. Prilikom glasanja provodi se otvorena diskusija te sudionici sami formuliraju pitanja o kojima se odlučuje. Mnogi koji su protiv blokade promijene mišljenje kada dođu na plenum. Odluke na fakultetu donose se na mnogo manje demokratski način. Uprava nikada nije raspisala referendum o školarinama.

Izvor: H-alter